Srbija ne može i ne sme biti gladna ako se uzmu u obzir robni bilansi u poljoprivredi Srbije.
Poljoprivreda je praktično jedina grana koja proizvodi viškove u privredi Srbije, uprkos pogrešnoj agrarnoj politici zadnjih decenija.
Ta politika je dovela do urušavanja poljoprivredne proizvodnje, ali i dalje imamo značajne viškove za izvoz – od pšenice, kukuruza, jestivog ulja ili šećera.
Zato pominjanje gladi u Srbiji zbog nestašica hrane može značiti samo sejanje straha u cilju dnevno političke manipulacije građanima.
Ono što jeste problem su cene i opasnost da zbog velikog skoka cena osnovnih namirnica mnogima u Srbiji one neće biti dostupne u meri koja zadovoljava njihove osnovne potrebe.
Ali to nema nikakve veze sa ratom u Ukrajini, već sa pogrešnom agrarnom a dobrim delom i socijalnom politikom.
I pre ove krize, oko 450.000 ljudi ili sedam odsto stanovnika Srbije je živelo u apsolutnom siromaštvu (neposedovanje izvora prihoda i imovine da se mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe), a u riziku od siromaštva oko dva miliona ili blizu 30 odsto građana Srbije.
Da bi se ublažio i amortizovao skok cena, država mora pomoći poljoprivredi kroz povećanje nedopustivo niskih (smanjenih) subvencija, ukidanjem ili bar smanjenjem akciza na gorivo.
Zabrana izvoza može biti opravdana jedino ako obim izvoza ugrožava snadbevanje domaćeg tržišta. Besmisleno je sprečavati izvoz i priliku da poljoprivrednici zarade u situaciji rasta svetskih cena kada imamo robne viškove daleko iznad naših potreba.
Sa druge strane, da bi stanovništvu bila dostupnija hrana, mora se rasteretiti drugih troškova kroz na primer ukidanja akcize na struju, odgovornijom socijalnom politikom kroz pomoć ugroženim kategorijama koje su odavno na socijalnoj margini društva.
Borislav Borović
predsednik Odbora Narodne stranke za privredu i finansije